Snažna predstava o boli i istini

Engleski nobelovac (2005) Harold Pinter dobio je svoja velika vrata na malenoj pozornici na sceni Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu u režiji nagrađivane dramatičarke i redateljice Nine Mitrović. Umjetnica mlađe srednje generacije diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2005, a magistrirala scenaristiku na London Film School 2007. Njezine drame Komšiluk naglavačke i Kad se mi mrtvi probudimo nagrađene su Zlatnim smijehom za najbolji dramski tekst na Danima satire u Zagrebu, a drama Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti nagrađena je Marulom za najbolje izveden tekst na Marulićevim danima i nominirana za nagradu Nova drama na Berliner Festspiele Theatertreffen Stückemarkt. Drame su joj izvedene i predstavljene u nizu europskih zemalja i u SAD-u.

Nikša Arčanin, Ana Marija Veselčić i Ivan Ćaćić dio su izvrsna glumačkoga ansambla / Izvor HNK u Splitu

Antologijskoj Pinterovoj drami Povratak u prijevodu na hrvatski Luke Miličevića Nina Mitrović u svom drugom redateljskom ogledu (prva joj je režija bila inscenacija vlastitoga teksta Susret u Teatru Exit u Zagrebu 2018, a predstava je nagrađena nagradom Judita za najbolje umjetničko ostvarenje na Splitskom ljetu 2019) pristupa sintezom kazališne i filmske režije, subjektivne kamere i objektivnoga kadriranja, ogoljujući intimne trenutke i situacije jedne obitelji do najtananijih nijansi.

Pinterova drama Povratak (Homecoming, 1965), naime, usredištuje dramsku gestualnost i unutarnju mizanscenu njegovih dotadašnjih drama (Soba / The Room, 1957 i Rođendan / The Birthday Party, 1958), svoju dramatičnost postižući konkretizacijom atmosfere „neobjašnjive prijetnje pojačane smjenjivanjem eliptičnih rečenica i napetih pauza“. U svojoj je dramaturgiji splitskoga Pinterova Povratka Nina Mitrović reducirala humornost teksta, fokusirajući se na lucidan spoj poetičnosti i okrutnosti koji pinteresknosti daje još jednu dimenziju. Ljubitelji će književnosti u Pinterovim replikama prepoznati u ovoj predstavi Becketta i Ionesca, više Kafku nego Hemingwaya, ali i Jamesa Joy­cea. U svojoj je režiji, pak, uključila i specifičan pogled na gangsterske filmove, ali i svoj samozatajni aktivistički stav, priklanjajući se Pinterovoj potrazi za istinom u spoju umjetnosti i politike. Posegnuvši za ključnom slikom Harolda Pintera – „Pisac mora ponekad razbiti zrcalo – jer s njegove druge strane istina zuri u nas“ – Nina je Mitrović u režiju uvela i svoj dramski rukopis, nerijetko naslonjen na istraživanje tamne strane života u obiteljskim odnosima, istinu ogoljujući i razbijanjem i doslovnoga i metaforičkoga zida koji postavlja na scenu kao zapreku pogledima u daljinu, a interiorizaciju u prostore ljudske glave, kojom obuhvaća i publiku.

Scenom, dakle, u jednostavnoj a simboličkoj scenografiji Denija Šesnića, uz ikoničko vremensko okretanje stola i sjedalica, dominira zid u pozadini umjesto slike ili zastora složen od opeka sjećanja i prošlosti te moguće budućnosti, kao simbol i znak životnih prepreka i ledenih odnosa na koje sami sebe osuđuju članovi obitelji. Sinteza realizma i gruboga naturalizma te suptilne snovite strukture koja se zaleđuje u fantazmagoričnim relacijama dramskih osoba i glumaca rađa pravu malu kazališnu poslasticu u kojoj su jednako uspješno zastupljeni Pinterov tekst obiteljske i emotivne drame, povratci s akademskih i ljubavnih putovanja u kuću nerazriješenih bolnih i jezovitih odnosa i davnih gubitaka sreće i odlična gluma svih protagonista.

Izvrsna mlada glumica Ana Marija Veselčić, u ulozi Ruth, žene u ranim tridesetim godinama, vlada pozornicom i okretanjem svih muških pogleda. Fascinira njezin glas, govor, držanje, stav, damski izgled i tajne koje nosi: ostvaruje svoju najbolju ulogu dosad, konkretizirajući ekstremno tešku poziciju žene koja napušta svoju djecu da bi sebi dala drugu šansu. Gost iz Osijeka Ivan Ćaćić izvrstan je u ulozi Lennyja, muškarca u ranim tridesetima, sarkazmom i ironijom vodeći onaj zločesti, negativan plan teksta. Nikša Arčanin kao Joey, muškarac u srednjim dvadesetima, ostvaruje veliku preobrazbu u odnosu na svoje dosadašnje uloge, mikroglumom prikazujući zatajenu strast i ljubav isprepletenu s egzistencijalnim nesigurnostima. I Mijo Jurišić, kao Teddy, muškarac u srednjim tridesetim godinama, sveučilišni profesor, doktor filozofije, vodi predstavu u ranjivost, suptilnost, blagost i tugu istodobno. Snažan je i čvrst te nježan i krhak u svojoj velikoj ulozi Nenad Srdelić kao Sam, 63-godišnji muškarac, koji u drugom dijelu predstave intenzivnim silnicama rastvara teške situacije boli i ponosa. Nikola Ivošević kao Max, muškarac u sedamdesetima, otac trojice sinova, nosi i vodi predstavu snažnim, jakim glasom i bešćutnošću te sjajnim razotkrivanjem blagih nijansi karaktera i odnosa. Teške emotivne situacije glumci s redateljicom nerijetko ublažavaju toplinom međuljudskih odnosa, iza kulisa hladnoće i agresivnosti pokazujući i moguću perspektivu sreće i radosti.

Uz atmosfersku i psihotičnu glazbu Gordana Tudora te atraktivne i točne kostime Sonje Obradović, sa središnjim crvenim kostimom Ruth, dominira razrađen scenski pokret Damira Klemenića, posebno dojmljiv u izmjenama realnih i realističnih obiteljskih odnosa u fantazmagoričnu usporenost, snovitost i zaustavljenu začudnu, eteričnu i erotičnu imaginaciju, te suptilno oblikovanje svjetla Denija Šesnića.

Sve skupa: predstava nastala u teškim vremenima i pandemijskim uvjetima koju treba vidjeti jer pokazuje – povratak sebi.